Viktor Živić, Hrvatski banovi

Viktor Živić, Hrvatski banovi

Uzavrela modernizacija

Smrt Veljka Bulajić povod je za javno (pre)vrednovanje njegova filmskog djela. Pri tome je u prvom planu filmski spektakl „Bitka na Neretvi“. Taj obvezatni medijski pratilac državotvornih blagdana socijalističke Jugoslavije javno se (pr)ocjenjuje kroz neka opća mjesta poput nominacije za Oskara, enormne cijene produkcije, masovnog angažmana onodobne vojske na snimanju, uloga stranih glumaca i naravno filmskog plakata Pabla Picassa.

Premda ovaj film ima dojmljivih scena i trenutaka u cjelini je predugačko, patetično djelo. Budimo otvoreni, svrha filma bila je vizualizacija povijesne utemeljenosti i posredno, opravdanosti jugoslavenskog komunističkog poretka. Kao povjesničar nikada se ne bih koristio filmom kao ilustracijom događanja iz vremena Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije.

Ako bih se nekim Bulajićevim filmom poslužio za prikaz jednog povijesnog razdoblja, to bi bio „Uzavreli grad“. Ovaj film iz 1961. vrti se oko procesa brze urbanizacije i industrijalizacije bivše države. Radi se o jednom od najvažnijih pojava u zadnjih deset tisuća godina ljudske povijesti, kada se naša civilizacija od pretežno agrarne pretvara u društvo utemeljeno na industriji, trgovini, moćnoj administraciji i životu u ogromnim naseljima bez neposrednog dodira s prirodnim okolišem.

1947. jugoslavenski komunisti donijeli su, po uzoru na Staljinov sovjetski savez, petogodišnji plan razvoja zemlje. Ovaj je predviđao izuzetno brzu industrijalizaciju jedne od najzaostalijih europskih zemalja. U njegovom središtu nalazio se munjeviti napredak teške industrije koji je trebao iznositi nevjerojatnih 552% u odnosu na razinu iz 1939. Plan se sastojao od detaljnog sustava kvota, radnih i materijalnih obveza gospodarskih činitelja od godišnjih do dnevnih, od razine jugoslavenske federacije do pojedine općine i tvornice. Ovo papirnato, birokratsko čudovište težilo je nevjerojatnih 1360 kilograma!

Srce ovog ambicioznog projekta nalazilo se u središnjoj Bosni, u gradu koji je od vremena austro-ugarske uprave ovim područjem trebao biti motorom industrijskog razvoja – Zenici. Tamošnja željezara morala se brzo modernizirati i proširiti. U kratkom roku proizvodnju njezinih pogona trebalo je podići s 70.000 na čak 580.000 tona čelika. Taj cilj je pak dosegnut tek 1958. kada je konačno završena i treća visoka peć. Usprkos tome gospodarski, demografski i društveni razvoj Zenice bio je iznimno dojmljiv.

Premda je petogodišnji plan pretpostavljao pomno razrađene postupke i procese njegovo je provođenje bilo sve drugo nego uređeno i nadzirano. Upravo o stvarnosti tog razvojnog kaosa govori Bulajićev film.

Prva scena navedenog filma podsjeća na prizore dolaska vlaka u američkim westernima. Vlak ulazi u zeničku željezničku stanicu u noćnoj tmini, u kaos uzbibanog mnoštva. Iz pretrpanih vagona izlaze ljudi koji niti pravo znaju gdje su ni što im je činiti. Vika i komešanje u prvotnom kaosu modernizacije.

Od pomno razrađenog plana Borisa Kidriča malo je toga ostalo. Sve se temelji na improvizaciji, utjelovljenoj u glavnom junaku filma – Šibi. Šiba, neka vrsta predradnika, ne djeluje na osnovi nekog stručnog znanja, nego na temelju osjećaja i izazivanja sudbine. Ponekad u tome ima uspjeha, a ponekad sve završava katastrofom.

Industrijsko čudo središnje Bosne izrasta iz rada nepreglednog mnoštva, prvotne juhe sastavljene od ljudi različitog podrijetla i različitog društvenog položaja. Sve se nekako kreće premda teško, na izgled bez smisla ali ipak … Iz tog kaosa, povremeno, u filmu izranjaju pojedine ljudske sudbine kao ilustracija dilema nagle modernizacije. Sramota nepismenih, učenje osnovama higijene i ophođenja s ljudima utjelovljuju se čas u ovom, čas u onom liku.

To je svijet doista sličan onom iz filmova o američkom Divljem zapadu. Tu se miješaju sirotinja, stočari, lopovi i kurve, birtije s narodnjacima kako bi se oko njih oblikovao novi svijet. Važnu ulogu u filmu ima seksualnost. Bitnu (pozitivnu) rolu imaju u Zenicu internirane riječke prostitutke, spolnost izvan braka, vanbračna djeca, „slobodnije“ odijevanje i sl. Seljanke tako uče čitati, pisati, plesati tango, kupovati pastu za zube i vatu za menstruaciju.

Film je također priča o slaboj državi. O nekom čeličnom stisku državnih vlasti nema ni govora. Sve je stvar dogovora i improvizacije. Odlazak ili ne odlazak u zatvor dogovaraju se na licu mjesta. Vlasti nemoćno promatraju kako mase po svojoj volji zauzimaju prvo barake, a potom i stanove. U pravilu, „rukovodioci“ prešutno prihvaćaju stanje onakvo kakvo je. Jugoslavije je, zapravo, od svojih početaka do propasti, bila stvar improvizacija i dogovora „ispod žita“. Povremeni nasilni ispadi države bili su zapravo znakovi nemoći.

Bulajićev „Uzavreli grad“ djelo je posvećeno neukom mnoštvu, „radnom narodu“, socijalističkom Levijatanu koji je oblikovao, u prkos siromaštvu,neredu, nasilju i vlastitoj zatucanosti, moderni svijet u kome danas živimo.

Dvorac Korvin Huneadora 2.dio

Ova galerija sadrži 13 fotografija.

Gotičko renesansni dvorac u Huneadori, Rumunjska. Sjedište Hunjada odnosno Korvina. Nastavi čitati →

Roosevelt i NDH

Kao svako područje znanstvenih istraživanja i ono povijesne znanosti teško je sagledivo. Čak i kada to imamo na umu povijest i povjesničari uspijevaju nas iznenaditi. Gledajući na službenom You Tube kanalu Radio televizije Srbije opsežnu seriju TV Beograd o Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu (Jugoslavija u ratu 1941.-1945., 25 epizoda iz 1991.) naišao sam na uzgrednu tvrdnju istaknutog srpskog povjesničara Branka Petranovića kako je predsjednik Sjedinjenih Država Franklin Delano Roosevelt želio očuvati Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Dvorac Korvin Huneadora 1.dio

Ova galerija sadrži 8 fotografija.

Gotičko renesansni dvorac u Huneadori, Rumunjska. Sjedište Hunjada odnosno Korvina. Nastavi čitati →

Meštrović na Meštrovićevom trgu

Darovnim ugovorom iz 1952. između kipara Ivana Meštrovića i vlade Narodne republike Hrvatske, jedan je od najvećih kipara svoga doba donirao hrvatskom narodu 62 umjetnička djela (kojima je kasnije dodano još njih 85). Meštrović ne samo što je darovao svoje umjetničke radove, nego i prostore u Splitu i Zagrebu gdje bi se ta djela čuvala i izlagala.